Truba

Truba, (trublja) je limeno puhačko glazbalo koje se sastoji od savinute cijevi i mehanizma s ventilima. Jedan je od najstarijih instrumenata a pratipove nalazimo već kod antičkih Grka i Rimljana. Kroz svoju dugu povijest truba se razvila u instrument koji je našao svoje mjesto kako u klasičnoj, jazz, tako i u popularnoj, zabavnoj glazbi. Ubraja se u skupinu limenih puhačkih instrumenata i zbog izuzetnih tehničkih mogućnosti najvirtuoznije je glazbalo tonova najvišeg registra. Sjajnog je, prodornog i svečanog zvuka, pogodnog za svečane nastupe i stvaranje poletnog raspoloženja. Truba se danas koristi u profesionalnim simfonijskim, jazz ili vojnim orkestrima, amaterskim orkestrima, manjim komornim ansamblima, vokalno-instrumentalnim sastavima te kao solistički instrument.

Trombon

Trombon je limeno puhačko glazbalo cilindrične cijevi. Pojavio se u 15. stoljeću, a razlikuje se od svih drugih limenih puhačkih glazbala koje se danas upotrebljava jer ima povlačak (jednostavan način povećanja postojeće duljine njegovih cijevi), čime se smanjuje visina tona. Kad je povlačak sasvim uvučen, trombon je u prvoj poziciji i izvodi temeljni ton i njegove alikvote. Od same pojave njegov dizajn se nije mnogo promijenio a zvuk mu je je snažan i svečan. U svojoj dugačkoj povijesti služio je za izvođenje raznovrsne glazbe, od sakralne do modernog jazza, a od 19. stoljeća ima i glavnu ulogu u limenoj sekciji orkestra. U 16. stoljeću trombon je učvrstio svoj položaj u svim vrstama glazbe. Do tog su vremena graditelji proizvodili cijelu obitelj trombona: sopran, alt, tenor i bas, a katkada i kontrabas trombon. Neke od najboljih djela za trombon napisao je potkraj 16. stoljeća poznati venecijanski skladatelj Giovanni Gabrieli. U većini glazbenih djela 19. i 20. stoljeća orkestri imaju trombonsku sekciju od tri glazbala : dva tenora i bas. Zahvaljujući mnogim istaknutim solistima – trombonistima ovo glazbalo se vrlo često upotrebljava u jazzu i suvremenoj glazbi.

Tuba

Tuba je najveće limeno puhačko glazbalo razvijeno u 19. stoljeću kako bi osigurala najniži glas limenim puhačkim sastavima i njihovoj orkestralnoj sekciji. Ovo glazbalo čini čunjasta cijev, koja može biti dugačka do sedam metara, i široki, u vis okrenuti lijevak. Za pokretanje zračnog stupca pri sviranju potreban je svirač velike snage i dobrog kapaciteta pluća. Pri sviranju se tuba drži uspravno, upuhujući zrak u usnik do se visina tona proizvodi određenim položajem usana i tipkama na samoj tubi. Ima četiri ventila i obično je ugođena „in F“, a često se koristi i tuba „in B“ koja je ugođena za kvartu više. Premda svira najdublje tonove zvuk tube je ugodan i topao. Tuba je s vremenom postala popularno solističko i orkestralno glazbalo. Prvi koncert za tubu napisao je 1954. godine Ralph Vaughan Williams.

Flauta

Ideja o stvaranju glazbe korištenjem šuplje cijevi, vrlo je stara, pa je tako na području Slovenije nađeno glazbalo od šuplje izdubljene kosti špiljskog medvjeda sa rupicama starosti 45.000 godina. Najstarije flaute gradile su se od bambusa, kosti, metala i gline, a ubraja se u drvene puhačke instrumente. Srednjovjekovne flaute bile su načinjene od drva i imale su po šest rupica uz otvor za puhanje, a često su se koristile u vojnoj glazbi. U ranom 18. stoljeću, zahvaljujući velikom instrumentalistu Jacques – Martin Hotteterre-u koji je poboljšao dizajn flaute, ona je doživjela svoj prvi vrhunac, a barokna flauta je dobila svoje stalno mjesto u orkestru svirajući glazbu skladatelja poput J. S. Bach-a i Handel-a, dok je Vivaldi napisao 18 koncerata za flautu među kojima je poznati Il Gardellino (Češljugar) u kojemu flauta oponaša ptičji pjev. Najviše je za flautu učinio J. J. Quantz, poznati skladatelj i učitelj flaute koji je napisao oko 300 koncerata i 200 sonata za to glazbalo. Poznati graditelj glazbala iz 19.st. Theobald Bohm, promijenio je dizajn flaute tako da može proizvesti jači zvuk. Iako je Bohm bio njemački izumitelj, njegova je flauta stekla međunarodno priznanje te bila izložena na Velikoj izložbi u londonskoj Kristalnoj palači 1851. Orkestralno djelo Poslijepodne jednog fauna poznatog francuskog skladatelja Claude Debussy-a, jedno je od najpoznatijih u glazbi gdje flauta ima vodeću tematsku ulogu. Razlikujemo uzdužnu i poprečnu flautu, a jedne od primjera su blok flauta ili popularno frulica i panova flauta. Piccolo ili mala flauta je dvostruko kraća flauta i zbog toga daje prodoran, visok zvuk. Današnje flaute mogu biti građene od metala (bakar, nikal, cink), od srebra, zlata, platine, stakla i sintetskih materijala. Njezin tro-oktavni raspon obuhvaća tonove c1(h)-c4(f4). Svira se s 9 prstiju, a sastoji se od 3 dijela (glava flaute, srednji dio ili tijelo i donji dio ili noga). Na flauti je moguće izvoditi vrlo brze pasaže, skokove, trilere, staccato, dvostruki i trostruki jezik i legato, te mnoge druge tehnike sviranja vezane isključivo za glazbu 20. st. Boja tona u donjem registru je tamna, u srednjem mekana, a u visokom svijetla i reska. U suvremenoj literaturi upotrebljavaju se osim piccola, flaute altovskog, baritonskog i basovskog registra.

Klarinet

U skupini drvenih puhačkih glazbala, klarinet je jedno od najmlađih, a konstruirao ga je Johann Denner u Nürnbergu oko 1690. godine. Usavršivši jednu vrstu šalmija (prethodnik klarineta izumljen u Francuskoj, koji se sastojao od cilindrične cijevi od trske) i dao mu je ime „klarinet“. Dennerov klarinet razlikovao se od današnjeg, imao je sedam rupica i nekoliko tipki, a u svom kasnijem radu ga je usavršavao dodajući mu nove rupice i tipke. Klarinet su kasnije usavršavali mnogi graditelji glazbala, kao što su Klose, Müller i Boehm, a i danas se čine mnogi pokušaji da se njegova mehanika poboljša. Na cijevi samog instrumenta nalazi se velik broj rupica, od kojih se jedan dio pokriva jagodicama prstiju a ostali poklopcima. Mehanizam klarineta je vrlo dobro usavršen, kao i izvođačka tehnika, tako da se ubraja među virtuozne instrumente. Ton klarineta je bogat i izražajan, pogodan za izvođenje različitih glazbenih karaktera. Među puhačkim instrumentima je jedan od najrasprostranjenijih, pa mu se u orkestru vrlo često dodjeljuju istaknute uloge. Danas ga redovito nalazimo u simfonijskim, opernim, komornim i puhačkim orkestrima a značajnu ulogu ima i u jazz glazbi. Postoje tri vrste klarineta s gradnjom u tri osnovna registarska oblika: B klarinet koji zvuči veliku sekundu niže od zapisanog, klarinet koji zvuči malu tercu niže, i C klarinet koji zvuči kako je zapisano.

Saksofon

Iako je napravljen od metala (najčešće mjedi), saksofon se ubraja u skupinu drvenih puhačkih glazbala i to zbog načina dobivanja tona: vibriranjem drvenog piska – najčešće napravljenog od trske. Izumio ga je oko 1840. godine Antoine-Joseph „Adolphe“ Sax, te je po njemu instrument i dobio ime. Ideja Sax-a je bila stvoriti glazbalo u kojem će spojiti snagu limenih i agilnost drvenih puhačkih instrumenata. Tako je od klarineta preuzet princip jednostrukog drvenog jezička koji proizvodi zvuk, od trube materijal – metal, od oboe cijev koja se postepeno širi, sam mehanizam je sličan mehanizmu flaute, a sve rupe se zatvaraju poklopcima. U grupu saksofona se ubrajaju: soprillo, sopranino, sopran, alt, tenor, bariton, bas, kontrabas i sub-kontrabas saksofon, kao i tubax, koji je zapravo kontrabas-saksofon u drugačijem obliku. Danas se najčešće koriste sopran, alt, tenor i bariton saksofon, koji čine klasični kvartet saksofona. Od značajnijih skladatelja prvi ga je prepoznao Hector Berlioz, ali se u klasičnoj glazbi redovito koristi tek od 20. stoljeća. Svoju punu popularnost dobio je u Americi pojavom Ragtime-a, a kasnije Jazza, Rocka i Popa. Danas se redovito koristi u orkestrima, ali i kao solistički instrument, podjednako u suvremenoj klasici, Jazzu i popularnoj glazbi.

Komorna glazba – Ansambl limenih puhača

Grupe svirača puhačkih instrumenata imaju dugu tradiciju, bili su uključeni u vojne postrojbe starih naroda, a u srednjem vijeku su fanfare i druga signalna glazbala upotrebljavana u javnim svečanostima i ceremonijama. U današnje vrijeme limeni puhački instrumenti sviraju u raznim kombinacijama (tria, kvarteti, kvinteti) istovrsnih, srodnih ili potpuno različitih glazbala. Najčešći sastav limenih puhača je brass kvintet kojeg čine dvije trube, rog, trombon i tuba. Nastava komorne glazbe pruža idealnu priliku za upoznavanje prakse zajedničkog muziciranja, razvijanje glazbenog ukusa i muzikalnosti, osvještavanja smisla za timski rad, usklađivanje umjetničke individualnosti i skupnog stvaranja glazbe. Učenicima se pruža doživljaj sve ljepotu druženja uz glazbu te razvija sposobnost tolerancije i međusobnog poštovanja. Skladbe koje se izvode mogu biti iz različitih razdoblja i stilova.

Komorna glazba – Ansambl flauta

Prve se komorne glazbe počinju pisati u 16. stoljeću, dok se u baroku počinje više razvijati kao glazba za tadašnji dvor. Najveći vrhunac komorna je glazba doživjela za vrijeme Bečke klasike i Wolfganga Amadeusa Mozarta, koji je napisao najveći broj takvih djela. Komorna se glazba piše i u sadašnjosti i naziv je za skladbe koje su pisane za manje instrumentalne i vokalne sastave. U njima neke dionice izvodi jedan izvođač, a svi izvođači su ravnopravni (zbog toga se postiže izvanredna zvukovna ravnoteža). Dionice su većinom samostalne, ali zbog homofonije to tako ne zvuči. U širem značenju, označava manje sastave izvođača (npr. komorni orkestar) gdje pojedine dionice izvodi više izvođača. Prema broju izvođača komorni se sastavi dijele na: duo, trio, kvartet i t. d. Od svakoga se izvođača očekuje individualnost i potpuna uključenost, ali ne u ulozi soliste (kao kod koncerta), nego u ravnopravnom glazbenom dijalogu s ostalim glazbenicima. Učenicima se pruža mogućnost zajedničkog muziciranja i upoznavanje s različitim vrstama i stilovima glazbe.

Komorna glazba – Ansambl drvenih puhača

Klasični skladatelji najčešće pišu skladbe za trio flauti, klarinetski trio i kvartet, za kvartet saksofona, a ponekad i za veće komorne sastave. Osim originalnih skladbi, česte su i obrade drugih skladbi za komorne sastave drvenih puhača. Prilikom skupnog muziciranja, glazbenik se treba uskladiti s ostatkom ansambla u tempu, dinamici, artikulaciji i fraziranju. Posebnost komornog orkestra je u tome što nema dirigenta, pa se glazbenici prilikom izvedbe trebaju još više međusobno slušati i prilagođavati jedni drugima, a komunikacija je moguća preko gestikulacije. Stoga sviranje u komornom orkestru, pored umjetničkog usavršavanja, doprinosi i kompetencijama potrebnim za timski rad u bilo kojem zanimanju.

Puhački orkestar

Sama riječ orkestar potječe još iz vremena antičkog teatra u staroj Grčkoj, a označavao je prostor između scene i dijela rezerviranog za publiku. Puhački orkestar čini grupa glazbenika sastavljena od limenih puhačkih instrumenata, drvenih puhačkih instrumenata i udaraljki. U sekciju drvenih puhačkih instrumenata ubraja se flauta, klarinet, saksofon, oboa i fagot, a u sekciju limenih puhačkih instrumenata truba, trombon, rog i tuba. Sekciju udaraljki najčešće čini set udaraljki, konge, bongosi, činele, marimba, ksilofon i ostale vrste udaračkih instrumenata. Puhački orkestri osim klasičnih djela izvode i sve ostale vrste glazbe kao što je jazz, pop, rock i drugo, a odličan je način za razvoj zajedničkog muziciranja, ne samo za učenike nego i za sve one koji pokazuju afinitet prema takvoj vrsti ansambla. Što je veći broj glazbenika u orkestru, sam zvuk orkestra je puno bogatiji. Klasični puhački orkestar broji između 30 i 40 glazbenika.